U vremenu kada se uspjeh sve više mjeri brojevima – osvojenim titulama, brojem diploma, medalja ili lajkova – rijetki su trenuci kada se javni diskurs zaustavi i prepozna ono što je zaista važno: čovječnost. Upravo to je uradila poznata hrvatska književnica Vedrana Rudan, u svom komentaru o Novaku Đokoviću.
Poznata po direktnom i britkom izražavanju, Rudan nije govorila samo o sportskim uspesima slavnog tenisera, već je podvukla njegovu ljudsku veličinu, stavljajući akcenat na ono što se ne vidi na semaforu – karakter.
🎾 Novak Đoković – simbol istrajnosti, ali i empatije
U svom osvrtu, Rudan naglašava da Novak Đoković nije samo sportska legenda, već i simbol borbe, snage volje i duboke ljudske vrijednosti.
“On nije ušao u istoriju samo kao Srbin. Ušao je kao Čovjek. I tamo će ostati zauvek.”
Kroz ovu izjavu Rudan ne umanjuje Đokovićev nacionalni identitet, već ga uzdiže iznad granica i pripadnosti – u sferu univerzalnih vrijednosti. Ona ga upoređuje sa Jessejem Owensom, atletom koji je 1936. godine u nacističkoj Njemačkoj dokazao da ljudska veličina nema boju kože ni političku etiketu.
📚 Šta roditelji i društvo mogu naučiti iz ovakvih primjera?
Povodom promocije svoje knjige “Besplatna dostava”, Rudan se dotiče problema koji se često previđa: nerealna očekivanja prema djeci. Po njenom mišljenju, savremeno društvo od najranijeg uzrasta projektuje ambicije na djecu, pretvarajući ih u “male odrasle” koji moraju da budu najbolji – u svemu.
“Na djecu se vrši pritisak da moraju biti najbolji – u školi, u sportu, u ponašanju. Umjesto da ih učimo ljubavi, empatiji i dobroti, mi ih tjeramo da trče za uspjehom.”
Ova izjava nije poziv protiv ambicije. Naprotiv, Rudan podsjeća da su ljudi poput Đokovića ili Ajnštajna izuzeci, ne pravilo. To su „čuda prirode“ – talenti koji se pojave jednom u sto godina, i to ne zato što ih je neko “isprojektovao”, već zato što su imali prostor i slobodu da rastu.
🧠 Lekcija za roditelje i nastavnike
Rudan dalje ističe da empatičnost, dobrota i emocionalna pismenost ne dolaze iz knjiga, već iz kuće. Porodica je mjesto gdje dijete prvo uči da voli, da govori kad mu je teško, i da prepoznaje tuđu bol.
“Voli roditelje, prijatelje, mačku, baku i djeda. Pomozi slabijem. Problemi se ne rješavaju nasiljem. Reci kad ti je teško.”
Ova poruka posebno je važna u vremenu kada se sve češće govori o mentalnom zdravlju djece i mladih. Umjesto što jurimo ocjene i rezultate, možda bi trebalo da pitamo: “Kako se osjećaš? Jesi li dobro?”
⚖️ Uspjeh ne mora uvijek imati formu medalje
Jedan od najvažnijih zaključaka Rudanove jeste da uspjeh ne mora imati spektakularan oblik. Ne mora svako dijete biti genije, niti će svako igrati finale Vimbldona. I to je u redu.
“Biti dobar čovjek, pristojan i pažljiv – to je daleko važnije od osvajanja Rolan Garosa.”
U svijetu gdje se često gubi granica između stvarnog života i društvenih mreža, ova poruka je snažan podsjetnik da se ljudska vrijednost ne mjeri isključivo rezultatima. Istinske vrijednosti su često tihe, nenametljive, ali ostavljaju dubok trag.
💬 Zaključak: Ljudi su važniji od rezultata
Priča o Novaku Đokoviću, iz ugla Vedrane Rudan, nije samo priznanje njegovim sportskim dostignućima. To je poziv da pogledamo dublje – da tražimo ljude, a ne titule. Da cijenimo trud, a ne samo pobede. Da slavimo dobrotu, a ne samo snagu.
U svijetu koji brzo sudi, često kritikuje i zaboravlja da zastane – ovakve poruke su neophodne. One nas podsjećaju da veličina čovjeka ne leži samo u tome koliko je daleko stigao, već i kako se prema drugima ponašao na tom putu.
🌱 Na kraju dana…
- Ne morate osvojiti svijet da biste bili vrijedni.
- Nije neophodno biti “poseban” da biste bili voljeni.
- Djeca ne trebaju projektovane živote – trebaju razumijevanje, pažnju i prostor da budu ono što jesu.
U svijetu Novaka Đokovića i Jesseja Owensa ima mjesta za svakoga – ne zbog medalja, već zbog ljudskosti.
