Rodila sam tri sina. Odrasli su, završili škole, zaposlili se i zasnovali svoje porodice. Svi su živjeli odvojeno od mene, sa svojim suprugama.
Jednog dana, posjetila sam najstarijeg sina i zamolila da prenoćim. Ujutro sam tražila od snahe da mi donese čašu vode. Donijela je veliki bokal, iz kojeg sam popila malo, a ostatak vode sam namjerno prosula po posteljini.
Kada mi je donijela čaj, rekla sam joj da sam se, nažalost, u snu pomokrila. Objasnila sam da se to ponekad dešava starijim osobama.
Umjesto razumijevanja, reagovala je oštro, uz povišen ton i pogrdne riječi. Na kraju mi je rekla da moram sama oprati posteljinu i da, ukoliko se to ponovi, više ne mogu prespavati kod njih. Bez riječi sam oprala posteljinu, osušila je, i napustila njihov dom.
Isti dan sam otišla kod srednjeg sina. Prenoćila sam kod njih i ponovila isti postupak. Snaha je burno reagovala, a moj sin, prisutan sve vrijeme, nije rekao ni riječ da me zaštiti. I njihovu kuću sam tiho napustila.
Na kraju sam otišla kod najmlađeg sina. Nakon noćenja, ponovila sam sve isto. Kada sam ujutro rekla snahi da je posteljina mokra jer sam se navodno pomokrila, nasmiješila se i rekla:
„Ne brinite, majko. I mi smo se kao djeca mnogo puta pomokrili po vašoj odjeći. Ovo je sasvim normalno. Vi ste nama majka i uvek ste se brinuli o nama. Sada je na nama red.“
Zatim je oprala posteljinu, osušila je i čak namirisala. Nakon doručka, rekla sam joj:
„Draga kćeri, moja prijateljica me zamolila da za njenu kćer kupim skupocjeni zlatni nakit – ogrlicu, narukvicu i minđuše. Njena kćerka je otprilike tvoje građe. Mogu li uzeti tvoju mjeru?“
Uzela sam joj mjeru, ali umjesto za nekog drugog, otišla sam i kupila najljepši zlatni set koji sam mogla da priuštim.
Nekoliko dana kasnije, okupila sam sve sinove i njihove porodice na ručku. Nakon obroka, iznijela sam kutiju sa nakitom i ispričala cijelu priču:
„Ono što ste vidjeli kao mokru posteljinu — nije bila mokraća. Bio je to test. Željela sam vidjeti kako se ponašate prema starijima kada mislite da vas život stavlja na iskušenje.“
Zatim sam otvorila kutiju, stavila nakit na najmlađu snahu i rekla:
„Bog mi nije dao kćerke, ali mi je dao vas trojicu. Ipak, u ovoj ženi pronašla sam svoju kćer. Ako mi je suđeno da doživim starost u tuđem naručju, želim da to bude njeno naručje — puno ljubavi, poštovanja i topline.“
Starija dva sina su šutjela. Njihove supruge su spuštale poglede. Najmlađa snaha je tiho plakala.
Poruka priče:
Dobrota se ne ogleda u riječima, već u djelima.
Poštovanje prema roditeljima ne smije biti uslovljeno, jer su oni ti koji su nas bezuslovno voljeli.
Kada činimo dobro, dobro se i vraća.
🕊️ “Čini dobro – i dobru se nadaj.”
