U srcu Sarajeva, grada koji je prošao kroz teške godine rata i poratne obnove, odrastao je mladić po imenu Amar. Odrastao je bez majke, sa ocem Samironom i sjećanjem koje nikada nije ni dobio priliku da oblikuje. Za njega, porodica je bila tišina, a prošlost nešto o čemu se nije govorilo.
Njegovo djetinjstvo bilo je obavijeno nedorečenim rečenicama i nepostojanjem odgovora. Otac, zatvoren čovjek, na pitanja o majci uvijek bi odgovarao kratko: „Umrla je kada si bio beba.“ I ništa više.
U tom okruženju, Amar je naučio da ne postavlja pitanja. Svoje porodično porijeklo prihvatao je kao gotovu stvarnost. Ipak, osećaj da nešto nedostaje nikada ga nije napuštao. U tišini doma, u rijetkim osmijesima svog oca, osjećao je da postoji priča koju mu niko ne priča.
Neočekivano otkriće u staroj kutiji
Kao student sociologije, Amar je jednoga dana odlučio da sredi stari porodični podrum. Među prašnjavim kutijama pronašao je jednu sa dječjim crtežima, plišanom igračkom i – fotografijom žene koju nikada ranije nije vidio. Na poleđini je pisalo:
„Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
To ime – Aleksa – bilo mu je potpuno nepoznato. Ali ta poruka, napisana rukom žene s fotografije, poremetila je sve što je do tada vjerovao da zna. Po prvi put, imao je razlog da posumnja u priču koju mu je otac godinama ponavljao.
Suočavanje s ocem i istina koja mijenja život
Odlučan da dobije odgovore, Amar je pokazao fotografiju ocu i zatražio istinu. Otac je isprva negirao, ali pod pritiskom, konačno je priznao ono što je čuvao godinama.
Rekao mu je da se njegova majka zvala Ena, i da je bila Srpkinja. Njihova veza, iako snažna, nije bila prihvaćena ni u njihovim porodicama ni u tadašnjem društvenom kontekstu. Rođen je sin, kojem su na krštenju dali ime Aleksa, pokušavajući da pomire dva svijeta. Međutim, usljed ratnih tenzija i pritisaka, Ena je otišla, a Samir je donio tešku odluku – promijenio je sinu ime, sakrio prošlost i podigao ga u jednom identitetskom okviru, vjerujući da ga tako štiti.
Amar je bio šokiran. Ne zbog toga što je saznao da je njegova majka živa, već zbog osjećaja da mu je pravo da zna – uskraćeno.
Potraga za majkom i novi početak
Uz pomoć prijatelja i poznanstava, Amar je uspio da dođe do informacije da Ena živi u Novom Sadu. Poslao joj je poruku:
„Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“
Dva dana kasnije stigao je odgovor:
„Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Susret je bio emotivan, tih, pun nerazgovorenih godina. Ena je priznala da je otišla jer nije znala kako da se bori – ni protiv porodice, ni protiv rata, ni protiv vlastitog straha. Amar ju je slušao. Nije obećao oprost, ali je znao da ga je pronašao. I da mu pripada.
Dvostruki identitet – teret ili bogatstvo?
Po povratku u Sarajevo, Amar je razgovarao s ocem. Bio je to prvi put da su se zagrlili. Izgovorio mu je riječi koje je godinama nosio u sebi:
„Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“
Danas, ovaj mladić nosi oba imena – Amar i Aleksa. Slavi i Bajram i Božić, obilježava praznike s poštovanjem prema oba dijela svog porijekla. Piše eseje o identitetu, pripadnosti i pomirenju, i potpisuje ih inicijalima A. Sehić, prezimenom koje je zadržao, a koje za njega više ne označava samo jednu stranu.
Shvatio je da istina nije uvijek savršena, ali da je nužna. Ponekad moramo izgubiti sve ono što mislimo da jesmo – kako bismo otkrili ko zaista jesmo.
Poruka ove priče
Ova priča nije samo o jednom mladiću. Ona je o mnogima koji su odrasli s polovičnim istinama, s nedovršenim porodičnim pričama, sa zidovima ćutanja i strahom od prošlosti.
U društvima opterećenim istorijom, identitet često nije stvar izbora, već očekivanja. Ali istina, ma koliko bila bolna, oslobađa. A znati svoje poreklo nije prijetnja – to je osnova za pomirenje sa sobom i drugima.
