Nakon vjenčanja, primijetio sam nešto što mi je od početka djelovalo neobično. Moja supruga i njen otac svakodnevno su razgovarali po nekoliko puta, često i po sat vremena. Nisam želio da pravim problem, vjerovao sam da će se sve samo od sebe smiriti kako se naš život bude ustaljivao.
Međutim, vrijeme je prolazilo, a njihovi razgovori postajali su sve učestaliji. U jednom trenutku osjećao sam se zapostavljeno i nisam znao kako da to izrazim na pravi način.
Nedavno sam, pod pritiskom emocija, rekao nešto što nisam trebao — da mi njihov odnos djeluje “pretjerano” i da mi smeta što se toliko često čuju. Nisam to rekao da bih nekoga povrijedio, već iz osjećaja nesigurnosti i nerazumijevanja. Ona nije ništa odgovorila, samo je u suzama otišla u spavaću sobu.
Kada sam došao da joj se izvinim, zatekao sam je kako se pakuje. Nisam mogao da vjerujem. Rekla mi je da ide kod svog oca jer ju je moja rečenica duboko povrijedila. Objašnjavao sam, molio je, pokušao sve — ali nije pomoglo. Spakovala se i otišla.
Od tada je zovem, šaljem poruke, čekam ispred zgrade, ali ona ne želi da se javi. Ne znam šta da radim. Ne mogu da vjerujem da se naš brak našao u krizi zbog jedne nespretno izgovorene rečenice.
Možda sam pogriješio što sam svoje osjećaje rekao na način koji je zvučao osuđujuće, a ne iskreno i smireno. Ali isto tako, nisam očekivao da će reagovati tako naglo, bez želje da razgovaramo i pronađemo zajedničko rješenje.
Na kraju dana, ostala je samo tišina i pitanje koje me najviše boli:
Može li jedna pogrešna riječ zaista srušiti ono što smo gradili?
