Tuga koja nas uči: Sjećanje na Šejlu Selimović i važnost mentalnog zdravlja
Dana 20. augusta 2025. godine, zajednicu u Zavidovićima i Bošnjake u Americi pogodila je duboka tuga – u 22. godini života preminula je Šejla Selimović, ostavljajući za sobom neizmjerno bolan trag među porodicom, prijateljima i svima koji su je poznavali.
Njena prerana smrt bila je šok za mnoge, posebno za zajednicu u Des Moinesu (Iowa), gdje je porodica Selimović godinama bila poznata po svojoj prisutnosti, dobrotvornom radu i bliskim međuljudskim odnosima.
Sjećanje na Šejlu: Tiha snaga i osjetljiva duša
Šejla je ostala zapamćena kao mlada žena blagog osmijeha, topla u komunikaciji, pažljiva prema drugima i posebno vezana za svoju porodicu. Iako mlada, ostavila je snažan utisak na sve koji su je upoznali – bila je simbol dobrote i unutrašnje snage.
Zajednica je s velikom tugom primila vijest o njenom odlasku, ali i s velikom ljubavlju i poštovanjem ispratila njen život na dženazi koja je obavljena 27. augusta 2025. godine na mezarju Ezan u Proleu, savezna država Iowa.
Tuga porodice i snaga zajedništva
Iza Šejle ostaju majka Emsada, očuh Sanel, braća Faris i Adem, sestra Dženana, djedovi Beqo i Ibrahim, nene Aila i Sajma, kao i šira porodica i brojni prijatelji. Njihova bol ne može se riječima opisati, ali podrška zajednice bila je snažna i prisutna – pokazatelj koliko je Šejla bila cijenjena, voljena i poštovana.
Zašto je važno govoriti o mentalnom zdravlju – s poštovanjem i odgovornošću
Šejlin odlazak tiho podsjeća na važnu temu koja se često izbjegava u javnosti – mentalno zdravlje mladih. Bez obzira na vanjski osmijeh, mnogi nose terete koje drugi ne vide. Danas, više nego ikada, važno je da zajednica, škole, porodice i institucije rade zajedno na tome da mladima pruže prostor, razumijevanje i stručnu podršku.
Otvoreni razgovori o emocijama, stresu, pritiscima i unutrašnjim borbama nisu znak slabosti, već hrabrosti. U vremenima kada se mnogi osjećaju sami, upravo podrška okoline može biti odlučujuća.
Zajedništvo kao odgovor
U trenucima tuge, zajednica Selimović i svi koji su poznavali Šejlu pokazali su snagu zajedništva. To nas uči koliko je važno biti uz one koji pate – ne samo riječima, već prisutnošću, pažnjom i suosjećanjem.
U njenom sjećanju, neka nas podsjeti da nijedna borba nije beznačajna, i da svi mi – kao društvo – imamo odgovornost da slušamo, pomažemo i budemo podrška jedni drugima.
Zaključak: Ostaje ljubav, ostaje sjećanje
Šejla je prerano otišla, ali njeno prisustvo ostaje u srcima onih koji su je voljeli. Neka njen život i tuga njene porodice budu poziv svima nama da zastanemo, pogledamo oko sebe i pružimo ruku onima kojima je možda najpotrebnija — čak i kada to ne traže naglas.
U tišini tuge, neka se rodi više razumijevanja. I neka Šejlina priča bude više od tužne vijesti – neka bude podsjetnik na to koliko je svaka osoba vrijedna, koliko su važne emocije i koliko jedan razgovor može značiti.